TRANSGENERACIJSKI PRIJENOS

Rani dječji razvoj od 0 -7.godine života (uključujući gestacijsko razdoblje), ključno je razdoblje za nastavak životnog puta. U tom periodu svaki odnos duboko se utiskuje kao jedinstveno iskustvo u osjetljivo tijelo djeteta koje trenutno signalizira svaku promjenu.

Transgeneracijski se prenose stavovi, uvjerenja, način reagiranja, najkraće rečeno, uokvireni obrasci ponašanja. Stoga možemo reći da  je najbrži transgeneracijski prijenos, prijenos preko koljena.

Činjenica je da u ranom razvojnom periodu svatko od nas uči način reagiranja u određenoj situaciji i to prema predlošku roditelja, njihovih roditelja i okoline uključujući vrtić i školu. 

Činjenica je i to da ukoliko izostaju razboritost i mudrost koje čuvaju ravnotežu, dolazi do poteškoća. Najvažnije je prepoznati početak poremećaja. 

Počev od ranih disregulacijskih poremećaja kao što su neutješni plač, problemi hranjenja i uspavljivanja te strah od odvajanja tzv. separacijska kriza čiji kumulativni efekt vodi u iscrpljivanje. 

Rana intervencija znači prevencija i osnaživanje djeteta, majke I obitelji jer separacijska kriza nosi u sebi strah od promjene i može ići od potištenosti sve do histeričnih ispada (hipo/hiper). 

Plahost je potištenost, nesigurnost u produženom trajanju. Gledano kroz sustav za ravnotežu unutar nas, možemo reći da je na jednoj strani klackalice obrana plahost, a na drugoj histerija.

Prošlost koja ometa sadašnjost da kreira budućnost, razlog je što se danas mnogi rani regulacijski poremećaji stavljaju pod dijagnozu autizma. 

Možemo reći da se radi o poremećaju socijalnog kontakta u bilo kojoj formi. Dugogodišnje Iskustvo pokazuje da tretmani reguliranja biopolja jednog ili oba roditelja, mijenjaju ponašanje djeteta bez da je fizički uključeno u tretman. Pritom svjesno prepoznavanje ponavljajućih grešaka trenutno radi na otpuštanju istih iz polja, odnosno skidanju tereta sa svakim slijedećim tretmanom.